četvrtak, 11.12.2008.

Koji je dinamovac silovao Nives Celzijus, i što Kiklop ima s time?

Otkud početi? Od "Kiklopa"? Mogli bismo zamjeriti što njegovo rukovodstvo jednostavno nije izmijenilo statut, koji bi uzeo u obzir medijski faktor ( koji nije postojao do prije desetak godina ) tijekom odabira nagrade. Navedena knjiga imala je takvu reklamu da je 45000 prodanih primjeraka zapravo potpuni promašaj. Ako je Celzijus uistinu napisala najprodavaniju knjigu, onda uzmimo u obzir da se nije prodavala najviše radi svoje kvalitete, već radi svoje reklame, a nešto nazvano po najboljem hrvatskom romanu zaslužuje kvalitetu pred kvantitetom. Zakoni tržišta u književnosti poprilično su se promijenili, i sve je nanovo u rukama medija, koji uglavnom ili nisu svjesni svoje moći, ili za nju žele pošto-poto izbjegnuti odgovornost.

Image Hosted by ImageShack.us

Nećemo uopće spomenuti da se jednostavno moglo pozvati na članak 2. statuta o nagradi, i bez suvišnog obrazloženja zaklopiti slušalicu izdavačima "Gole Istine". Ako bi ga uopće tražili (jer možda ne bi gubili vrijeme radi nečeg što neće završiti u novinama) moglo bi im se jednostavno reći da navedena knjiga ne zadovoljava stručne kriterije ( koji nisu propisani statutom, dakle to je rupa u zakonu preko koje se može zaklopiti spomenuta slušalica ).

Zanimljivo, s druge, strane, jest što su mnoge kolumnističke vertikale stale u obranu njenog romana, i njenog prava da dobije nagradu. Neću kriti skepsu prema tim osobama, jer imam dojam da bi napravili poprilično veliku zamjenu teza da je kojim slučajem dobila kipić. Da je kojim slučajem Nives dobila nagradu, imam dojam da bi ti isti ljudi pisali s pozamašnom oštrinom o moralnom ropstvu nagrade "Kiklop" te njihovoj pasivnosti u suvremenom društvu. Da li bi se tad uistinu pisalo o elitnoj književnosti koja Celzijus ne da nagradu? Ili bi se pisalo da je "Kiklop" iznevjerio vrijednosti koje su utkane u njega? Ima nešto poprilično kontradiktorno u tekstovima cijenjenih kritičara svakodnevnice kad navode da je "Kiklopa" dobila Žuži Jelinek, a prestižne nagrade za književnost u inozemstvu nogometaši poput Davida Beckhama. Da, iza tih primjera ostaje jedna čudna poveznica. Kao da netko želi reći "Vidite, već su prije kreteni dobivali nagrade, zašto sad ne bismo i ovoj glupači dali?" Zapravo, ta kontradiktornost pokazuje da navedene osobe imaju vrlo nisko mišljenje i o Nives Celzijus, i o Jelinek, i o Beckhamu, i o nagradama poput Kiklopa. Možda se iz ovog teksta to i ne vidi, ali uvjeravam vas, ja više poštujem sve gore navedene stavke od tih ljudi.

Mogli bismo se obrušiti na medije, koji niti sami više ne vjeruju u onu rečenicu "to narod želi čitati/slušati/gledati/misliti". Nije točno. Ako se nešto shvatilo u ovom hipermedijskom društvu, to je da mediji odlučuju što narod želi imati u svojoj glavi. Čak i emisije s osjetnim ironijskim odmakom od osoba kojima se bave sudjeluju u javnom mijenju, i nema ništa goreg od poruke "vidite što su sad glupani napravili" u svijetu gdje jedino glupani, izgleda, i rade, obzirom na izgled njihovih domova i garaža.

Ali razgovarajmo o Nives Celzijus. Tko će od nas dignuti prst i reći da ta osoba nikad nije bila silovana, i da je njena autobiografija lažna? Moram li to biti ja? Da- vrlo rado ću dovesti u pitanje autentičnost tih tvrdnji. Jer previše je žena na ovome svijetu za pravo bilo ranjeno na taj način, i njihova priča nije se čula iz isključivog razloga što se nisu slikale za Playboy.

Nives Celzijus je osoba na koju neću mnogo trošiti riječi. Išao sam s njom u osnovnu školu, ali ne sjećam se da je se baš suviše spominjalo. Cijela ova priča počela je kad je Nives Celzijus za medije izjavila da ju je, kao maloljetnicu od 16 godina, silovao dinamovac "Šime". Par intervijua koje je dala za televiziju čak je i prikazalo njene suze. Zatim, nagli obrat, u emisiji "Ćiroskop" na televiziji Z1, Nives je uz smiješak rekla da se silovanje nije njoj desilo, već njenoj prijateljici.

Vedrana Rudan je rekla da "Kiklop" nije završio u rukama Nives Celzijus jer je žensko, te da je ona još jedan primjer diskriminacije žena u Hrvatskoj. Ja, eto, gledam cijelu ovu situaciju iz jednog sasvim drugog feminističkog ugla. Uzmimo, barem za trenutak, da je Nives govorila istinu. Negdje je silovana žena, i nitko, zapravo, o njoj ne priča. Gdje je ta djevojka? Zašto smo mi od svega toga napravili jedan spektakl, a nismo tražili istinu od Nives Celzijus? Kako se ta djevojka danas osjeća, kad smo je svi, uključujući jednu Vedranu Rudan, zaboravili u ovom cijelom spektaklu? Dok jedna "starleta" masno mlati pare na njenoj muci, ona je u cijeloj ovoj priči ostala sama, bez ikakva spomena u cijeloj priči. Njena intima rasprodana je u 45 000 primjeraka, a nitko se toj djevojci, u cijeloj priči, nije sjetio pomoći. A njen silovatelj? Taj čovjek danas hoda gradom, i sve to skupa njega uopće ne dira. Jer ugrožen bi bio tek ako bi o njemu pisao pravi pisac.

Ako Nives Celzijus želimo promatrati kao književnicu, ja nemam ništa protiv. Neka stane iza svojih riječi, bilo pisanih, bilo rečenih. Jer, ako je uzmemo ozbiljno- ona pokazuje prstom na jednog od desetak igrača Dinama tadašnje generacije. Tko je tih godina igrao za Dinamo? Da li djeca danas lijepe njegove sličice u albume? Imaju li ga klinci na posteru nad krevetom? Je li bio u reprezentaciji koja je osvojila treće mjesto na svjetskom prvenstvu? Hoće li policija, po službenoj dužnosti, ispitati taj slučaj, kad već po istom načelu mora raditi uprava za dodjelu nagrade "Kiklop"?

A što ako je ipak sve to samo Nives izmislila ( ili još gore, bilo joj je rečeno da sudjeluje u izmišljotini )? Nije li to jedna velika , i kažnjiva, kleveta protiv Dinamovaca? Ti ljudi možda danas imaju žene i djecu. Može li se za njih reći da su silovatelji, ili da su štitili silovatelje? Nije baš suviše umjesno, zar ne? A što je s uistinu silovanim ženama? One, izgleda, ne mogu doći do izražaja i njihove patnje nisu interesantne medijima iz isključiva razloga što nisu playboyeve zečice i što nisu supruge nogometaša. Je li jedan sulud čin poput silovanja uistinu nešto što se može tako olako shvatiti da bi ga se koristilo kao medijsko sredstvo?

Zadaća pisca je patetična. On mora braniti istinu. Njegova se kičma smije slomiti, ali njegovo pero nikad. I zato, ako Nives Celzijus uopće trebamo spojiti s Kiklopom, moramo od nje tražiti "Golu Istinu". Jer tad ćemo doznati je li njena knjiga uspješan i estetski vrijedan roman, ili medijski projekt koji se preko nepisanih pravila i rupa u zakonu može kandidirati za nagradu "Kiklop".

Ako itko sumnja, ja niti najmanje. Odbor za dodjelu "Kiklopa" nije napravio grešku što je ukinuo nagradu "Hit godine", već je napravio grešku što je nije uručio nekom drugom piscu (prema mojim informacijama, Vedrana Rudan je druga po prodanim primjercima). Ako itko tamo sumnja u opravdanost svojih postupaka, ja ne sumnjam u njih. Da se kojim slučajem uručila nagrada Nives Celzijus, došlo bi do mnogo veće štete u svijetu književnosti- ispalo bi da pisci najmanje sudjeluju u uspjehu svojeg rada, i da je politika "svatko ima pravo biti pisac i umjetnički se izražavati" zapravo isprika kojom se svakog može pogurati u medijima i pretvoriti u zvijezdu. "Kiklop" bi trebao ići u ruke književnika, ne "medijskih stručnjaka" ili prozirnih (ali učinkovitih) PR-tehnika.

Prije par dana čitao sam knjigu Vlade Gotovca "Autsajderski fragmenti", koja me navela da promislim o vrijednosti kulture ove zemlje. I ne, dragi moji, ja ovo ne gledam se nekog desničarskog stajališta. Dapače, niti gore navedeni književnik nikad nije tako promatrao vrijednosti ove zemlje. Radi njegovih sam zapisa, zapravo, osjetio jednu čudnu odgovornost prema svojem pozivu, i prema kulturi ovog naroda. Prije nešto više od dvadeset godina, trebalo je zakrvariti jagodice dok se pisalo da Marin Držić nije Srbin, i zavjese su često bile zamijenjene rešetkama radi tih jagodica (slično kao što su oblozi zamijenili šešire u Puli prije desetak godina, ali ovo je druga priča ). Radi tih misli, tih sati provedenih uz pisaći stroj, danas ne smijemo dozvoliti dezintegraciju ideala slobode. Mi ne smijemo slobodu, bilo umjetničku ili izdavačku, smatrati isprikom za svoje obmane, klevete, laktarenja i nedoličnosti.

U statutima savjesti, nema rupa u zakonu. I zato ne smijemo dozvoliti taj gubitak volje da budemo bolji ljudi ( i samim tim, bolji pisci ).

- 16:25 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>